User:Nesmir Kudilovic/Montenegrin

From Meta, a Wikimedia project coordination wiki
Jump to navigation Jump to search
Write as you speak: speaking and writing[edit]

Native speakers of the Montenegrin language know one of the three main postulates of Montenegrin standard orthography »Piši kao što zboriš, a čitaj kako je napisano.« In English: Write as you speak, and read as it is written. One of its possible meaning is »Ne piši (uvijek) kao što govoriš i ne čitaj (uvijek) kako je napisano!« (Source: Milan Šipka, Zanimljiva gramatika, Školska knjiga, Zagreb, 1981, p 33, in English translation Don't (always) write as you speak, nor (always) speak as you write!). Despite that fact, local speeches (most notably from the Zeta subdialect, also called Eastern Montenegrin subdialect) and/or sub-speeches unique to Montenegro have influenced the standard Montenegrin language, by which process it allows graphemes ź (з́) and ś (с́). Dalibor Brozović wrote as part of the encyclopaedic entry on language of Montenegrins (in 1984) that it contains: „kompletan dvanaestočlani inventar kontinuiranih i afrikatskih visokotonskih (akutskih) konsonanata s z c ʒ / ś ź ć ʒ́ / š ž č ǯ, što je inače rijetkost u jezicima“ (Dalibor Brozović, »Crnogorci, II. Jezik«, u enciklopediji: Ivo Cecić, v. d. gl. ur., Enciklopedija Jugoslavije, 2. izd., 3. sv.: Crn – Đ, Jugoslavenski leksikografski zavod »Miroslav Krleža«, Zagreb, 1984, p. 58 – 61; quoted from p. 59).

Comment This paragraph is meant do dispute claims that speeches do not matter when it comes to written language. Speeches do matter, and linguistic description of a language contains also the linguistic description of voices, phones, phonemes, etc. Even German language is affected by vernacularisation, making it less commensurable with other world languages (if I correctly understood what Boris Buden lectured about).

Possible other differences[edit]

There are other possible differences, like injekcija (nj as opposed to Њ, њ, NJ, Nj, nj), the word ljubav (eng. love; with lj as opposed to Љ, љ, LJ, Lj, lj) can be written and similarly pronounced as лјубав (нјегова лјубав). I do not know if this is also part of the modern Montenegrin standard language. It's not just a style of writing but a technical and orthographic possibility. Especially in Unicode for the complete conversion between Њ and NJ/Nj: њ and nj, and also Љ and LJ / Lj: љ and lj.

Comment I've noticed that orthographically incorrect forms have sometimes made their way into Wikipedia content when automated transliteration from Cyrillic to Latin is made, for instance if the sentence begins with the letter Dž, Џ.А.Т. Робинсон → DŽ.A.T. Robinson. In an example: m:w:sh:special:permanentlink/10167 (transliterated from m:w:sr:special:permanentlink/115752).

Standard language based on the previous standard(s) and a mixture of standardized speeches (sub-dialects) and their sub-speeches[edit]

Montenegrin standard language came as a product of all previous standardization efforts, with addition of dialectological words (words which are parts of unique Montenegrin sub-speeches) which are also in general use. These words, phrases and idioms are not included in any of the other standardized languages within the area of the three to four dialects (Central South Slavic diasystem). In all of the previous standardization efforts the standard was influenced by the Zeta subdialect, but latter it was pretty much ignored when Serbocroatian (1960) orthography (with state sponsorship) was proclaimed. The subdialect of Zeta is sometimes called zetsko-lovćenski, zetsko-sjenički, mostly zetsko-južnosandžački. Since 1966 Sjenica is no longer considered within that subdialect (Danilo Barjaktarević (1966.), »Novopazarsko-sjenički govori«, Srpski dijalektološki zbornik, 16:1-177).

From literature that is available to me. Author Asim Peco in his work Pregled srpskohrvatskih dijalekata (Naučna knjiga, Beograd, 1978, p. 62―65) systematized zetsko-južnosandžački speeches as follows:

A. Classification by Radosav Bošković and Mieczysław Małecki (»L'examen des dialects du Vieux Monténégro en tenant compte des parlers voisins«, Extrait du Bulletin de I'Académie Polonaise des Sciences et des Lettres, Cracovie, 1932, p. s. 1—13)
A. a) Cetinjski govorni tip
A. b) Barski tip
A. c) Kučko-piperski govorni tip
A. d) Bjelopavlićko-pješivački tip
B. Classification of Mihailo Stevanović (»Istočnocrnogorski dijalekat«, Južnoslovenski filolog, XIII, 1933―1934, p. 1―129, quoted from p. 3―4)
B. α) Zetskopodgorička grupa
B. β) Piperska govorna grupa
B. γ) Kučkobratonožićka grupa
B. δ) Vasojevićka govorna grupa
C. Classification of Branko Miletić (Osijek, 19th of June 1900 – 30th of October 1949), under the title Crmnički govor, »Srpski dijalektološki zbornik«, IX, Beograd, 1940, p 209―663) lists seven: а) cetinjski; б) barski; в) zetsko-podgorički; г) kučko-bratonoški i piperski; д) bjelopavlićki; ђ) pješivački; е) vasojevički.
D. Division of speeches based on the phoneme h as described by Radosav Bošković in his paper, »O prirodi, razvitku i zamenicima glasa h u govorima Crne Gore«, Južnoslovenski filolog, XI, Beograd, 1931, p. 179―196: lists three: 1) Cetinjski; 2) Mrkovićko-zubački govorni tip; 3) Brdski tip.
E. Division of speeches by system of accentuation (Radosav Bošković, Izveštaj, Godišnjak Zadužbine Sare i Vase Stanojević, II, 1935, p. 27―29): lists four.
F. Classification of Mitar Pešikan (»Starocrnogorski srednjokatunski i lješanski govori«, Srpski dijalektološki zbornik, XV, Beograd, 1965, 294 pages, quoted from p. 25): I) Cetinjski tip; II) Srednjekatunsko-lješanski tip; III) Ozrinićki tip

On the other hand Miloš Okuka (2008) lists four: »Polazeći od osnovih kriterijuma – akcentuacije i refleksa jata – izdvaju se četiri poddijalekta: 1. cetinjsko-barski, 2. bjelopavlićko-vasojevićki; 3. ozrinićki-broćanski i 4. sjeničko-novopazarski.« (Miloš Okuka, Srpski dijalekti, ur. Čedomir Višnjić, SKD Prosvjeta, Zagreb, 2008, ISBN 978-953-7611-06-4, p. 183).

Comment Critics of the modern standard of Montenegrin language claim that it included too much of the sub-speeches into the standard, making it a very fluid standard. Deregulation of the previous standard was not made in a way that a new standard abolished previous standardized ways of language usage and language practices, but in fact the modern standard built upon the previous. It also included much of the dialectological base from all the areas of Montenegro, plus various people's speeches of the peoples of Montenegro, etc. This made the Montenegrin standard language the most liberal among Ijekavian standards of standardized Štokavian. No other standard language of Standardized Štokavian has included these sub-dialects, sub-speeches which Montenegrin standard language includes. Those have been included only in standardized Montenegrin language. This solves much of the problems with orthography, as stricter orthographies produce unwanted issues such as users leaving projects because of enforcements of those stricter orthographies. Because of that modern standard of Montenegrin language is perfectly suited for the various population of Montenegro which use the language, Montenegrins, other ethnic groups like Muslims of Montenegro (gathered around their institutions like Matica muslimanska Crne Gore).
Comment It's also worth noting that some modern Serbian linguists did not build upon the previous description of the sub-dialects (sub-speeches) thus including Sjenica in sub-dialect of Zeta (Eastern Montenegrin dialects).

Comment Naming the sub-dialects (terminology) which in larger part exist in territory of Montenegro, and in smaller part extend beyond current Montenegrin borders should follow the conventions as used in Montenegro. So the subdialect of Zeta can be called Eastern Montenegrin. There are also other divisions of that subdialect.

On officially[edit]

Official name of the language was always just a legal definition. For instance:

The Constitution of the People's Republic of Serbia defined in its Article 141, Section 1: Поступак пред судовима води се на српском језику а у аутономним јединицама и на хрватском, као и на језицима народних мањина са подручја суда. (English: Processes before courts are to be led in Serbian language and in Autonomous units also in Croatian, as well as also in languages of national minorities [living] on relevant [area] of the court.). The Constitution of the People's Republic of Serbia was promulgated on 17th January 1947, and was officially published on 22nd of January 1947. Does that fact mean that Croatian existed only in the autonomous units of the People's Republic of Serbia (from 17th of January 1947 to 9th of April 1963)? Subsequent Constitution of the Socialist Republic of Serbia and Constitution of the Republic of Serbia (up to 8th of November 2006) had as official language named Serbocroatian language (srpskohrvatski).

It would be interesting to see listed time periods in which all of the official names (in legal documents, and also of the school subject dedicated to language) were used. My contribution to that idea:

»Listam svoje školske svjedodžbe između 1926. i 1937. godine pa čitam ovakve nazive za hrvatski (nastavni) jezik: godine 1926. bezimeni nastavni jezik, god. 1927.–1929. srpsko-hrvatski jezik, god. 1930. hrvatski ili srpski jezik, a god. 1930. –1937. čak troimeni srpskohrvatskoslovenački (bez crtica!) jezik.« (Zelić-Bučan, 1971/72, 47)

Source: Benedikta Zelić-Bučan, »Narodni naziv hrvatskog jezika tijekom hrvatske povijesti«, Jezik: časopis za kulturu hrvatskoga književnog jezika / uređuju Stjepan Babić, Božidar Finka i Milan Moguš, god. XIX. (December 1971 – February 1972), br. 1, p. 1 – 18, br. 2–3, p. 38 – 48, quote from the page 47.

In 1939 (20th of June 1939) the name of the school subject was: Narodni (srpskohrvatski-slovenački) jezik written in both Latin and Cyrillic script, there are evidences such name has been used on documents dated 28th of June 1936. In Banovina of Croatia, in 1940 (28th of June 1940), and in 1941 (31st of January 1941) the name was Hrvatski ili srpski jezik. Quote: »Законом о народним основним школама из 1929., члан 42. и 43. утврђен је за сву земљу једнообразан наставни план и одређени сљедећи наставни премдети: 1. наука о вјери с моралним поукама; 2. народни (српскохрватски — словеначки) језик; (…)«. (Zakon o narodnim školama, 5. decembra 1929., Službene novine, Br. 289–CXIX. od 9. decembra 1929. listed the name: "narodni (srpsko˶hrvatski˶slovenački) jezik"). Old forms (typified/typised formularies) were obviously in use in 1930, but it is still in discrepancy with the before mentioned law.


On the opinion of King Nikola I Petrović Njegoš about the language[edit]

Opinion by King Nikola I Petrović Njegoš as described by Rade Turov Plamenac, on the matter of language:

Quote from the book: Rade Turov Plamenac, Memoari, Biblioteka Svjedočanstva, priredio Jovan R. Bojović, CID, Podgorica, 1997, ISBN 86-495-0047-1, p. 243.

Beginning of quote:

»Књаз Никола, он се није покрива да се не види да је противу српског имена - ни онда кад хоћаше доћ код њега кои главар од Скадра, или из Скендерије, из Брда скадарских или из Старе Србије. Он не хоћаше упитат никојега зна ли српски зборит, или како они изјављују „знаш ли нашки”, него га хоћаше мјесто овога запитати: „Знаш ли катунски зборит, учите се зборит катунски”, иако они не знаваху што је то. У писању своме, у пјесмама своим, чињаше се велики Србин, а уствари не полагаше свог повјерења на српство, него много више на хрватство, стога, тобош, ако надмаше Хрвати Србе да се нађе на страну Хрвата, а са сваким и за свачем да свакога превари, то бјеше његова „девиза” коју никад ни за кога не мијењаше, и то све јавно са највишим своим убјеђењем потпуно вјероваше да ће свакога и за свачем у своју корист преварит. За ово је више пута у своме уском кругу или у четири ока примао моје објашњење: „Господару! Ко мисли да ће свијет преварит, он ће са тим самога себе преварит. Кад Наполеон III не мога свијет преварит, неће га нико други преварит, нако самога себе каи што он себе превари”.«

Comment End of quote from p. 243. It's interesting to see »mistakes« which are found by the spelling checker of the industrial standard among text-editing software, when selected Srpski (ćirilica).

Petar II Petrović Njegoš and his views[edit]

„Jugoslovenska misao u Crnoj Gori javlja se sredinom XIX vijeka. Nju prihvata crnogorski vladika, vladar i veliki pjesnik Petar Petrović II Njegoš. Razlike u vjeri, pismu, jeziku i dijalektu u Južnih Slovena za Njegoša nijesu bile razlog koji bi onemogućio rad na stvaranju jugoslovenske zajednice. Kod Njegoša je izražena ideja srpstva, koju on uporno razvija i riječju i perom, stalno zaokupljen oslobođenjem srpskog naroda ispod turske vlasti, ali je za njega srpstvo ipak tijesno; zato je pored srpske prihvatio i ideju jugoslovenstva, kao i ideju opšte slovenske solidarnosti. U posljednje tri-četiri godine njegovog života sve se ove ideje kod njega prepliću, mada se čini da njegovo slavjanstvo često označava jugoslovenstvo.
        Pored njegovih izrazito slobodarskih shvatanja, da prihvati jugoslovensku misao na Njegoša je bez sumnje uticao i tajni panslavistički krug u Beogradu, osnovan 1844. godine, na inicijativu poljske emigracije i po konceptu njenih panslavističkih ideja. U tom klubu bilo je ljudi iz svih jugoslovenskih pokrajina. Za njega je znao i Njegoš. U tom klubu prije revolucionarne 1848. godine nastao je plan o stvaranju Jugoslavije, i to pod imenom »Osnove politične Jugoslavena«. Član kluba i jedna od vodećih njegovih ličnosti bio je književnik Matija Ban, koji u proljeće 1848. dolazi na Cetinje. Ban je upoznao Njegoša sa planom kluba o radu na oslobođenju i ujedinjenju Južnih Slovena i Njegoš se sa tim saglasio, obećavši da će pratiti rad pokreta i u svemu ga pomagati. »Otada Njegoš propoveda jugoslovenstvo«, kaže Ljubomir Durković-Jakšić. Međutim, Njegoš je ideju jugoslovenstva gajio i prije dolaska Matije Bana na Cetinje. Njegovo jugoslovensko osjećanje osobito je došlo do izražaja u pjesmi »Pozdrav rodu na Novo ljeto«. Pjesma je napisana u Beču 1847. godine. Jedan njen stih glasi ovako: »Lipo, ljepo, lepo i lijepo, bilo, bjelo, belo i bijelo — listići su jednoga cvijeta, u pupolj se jedan odnjihali.«”


Source: Novica Rakočević, »O jugoslovenskoj misli u Crnoj Gori do Prvog svjetskog rata«, Historijski zbornik, 29-30 (1976-1977), p 439—446. URL: http://www.historiografija.hr

Njegoš was defined by Dalibor Brozović as Montenegrin poet (Dalibor Brozović, »Crnogorci, II. Jezik«, u enciklopediji: Ivo Cecić, v. d. gl. ur., Enciklopedija Jugoslavije, 2. izd., 3. sv.: Crn – Đ, Jugoslavenski leksikografski zavod »Miroslav Krleža«, Zagreb, 1984, p. 58 – 61; quoted from p. 61). He was defined »crnog. vladika i pjesnik;« in encyclopaedic article Petar II Petrović Njegoš (original formatting: PETAR II PETROVIĆ NJEGOŠ) in encyclopaedia Josip Šentija, gl. ur., Opća enciklopedija Jugoslavenskog leksikografskog zavoda, 6. sv.: Nih – Ras, Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb, rukopis predan u tiskari u decembru 1979. (tiskanje dovršeno u julu 1980.), str. 401. i 402.

Comment Petar II Petrović Njegoš could have had written about Serbs, Serbdom, Serbia, but at the same time he is both Montenegrin and Serbian poet in terms of belonging to both literatures (Montenegrin literature; Serbian literature). Petar II Petrović Njegoš could be described as also belonging to the Yugoslav movement (broadly speaking Yugoslavdom; if it is a more correct term for jugoslavenstvo). Even if one looks at similar cases, where some national literature is written in different languages (e.g. Irish literature).

Comment It is not unknown that speech communities (represented? delegated?) decide to abandon dialects in favour of other dialects. (Example: Edwin E. Jacques: Albanians: an ethnic history from prehistoric times to the present, Jefferson, North Carolina: McFarland, 1995, ISBN 0-89950-932-0, p. 484 (quote: »Progress in the development of a uniform language came in April 1968. At a Consultation on Language in Prishtina, the Albanians of Kosova, Macedonia and Montenegro in Yugoslavia decided to abandon the literary use of the Geg dialect and use only the official Tosk form in all their publications and schools (Përparim March-April 1968, 323-24; Dielli 28 February 1989, 3).«).

Ekavian as prestigious among speakers of Serbian language[edit]

»Istočna (ekavska) varijanta srpskog književnog jezika ima prestižnu ulogu u odnosu na druge dvije (ijekavske) varijante. To je uslovljeno činjenicom da je ona idiom matične srpske zemlje, na jednoj strani, i standardnojezičkim procesima, koji su se prevashodno odvijali u Srbiji (Beogradu i Novom Sadu), na drugoj strani. U drugim dvjema sociokulturnim sredinama (Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori) norma je uglavnom preuzimana iz srpskog jezičkog centra i, uz određene specifičnosti, primjenjivana u praksi. U Crnoj Gori je bilo malo normativnih aktivnosti (nešto u trećoj deceniji 19. vijeka, 60-ih godina 20. vijeka i na razmeđi vijekova)14.« (Okuka, 2009, 226)

Miloš Okuka, »Srpski jezik danas: sociolingvistički status«, u zborniku: Jezični varijeteti i nacionalni identiteti: prilozi proučavanju standardnih jezika utemeljenih na štokavštini, uredili Lada Badurina, Ivo Pranjković i Josip Silić, Disput, Zagreb, 2009, ISBN 978-953-260-054-4 (COBISS.SR-ID 521057172), str. 215 — 233, citirano sa stranice 226.

Comment Does anybody know what it means when some dialect or speech becomes preferred (prestigious)?

Phenomenon called Outsiders[edit]

»A da li je takav slučaj i s našim crnogorskim jezikom? Budući da su prvi učitelji crnogorskih škola bili Srbi (Dositej Obradović, Petar Ćirković, Lazar Vlahović, Milorad Medaković, Simo Milutinović, Đorđe Srdić, Đorđe Josipović, arhimandrit Nikanor, Antonije Macura, Stevan Petranović, Nikola Musulin, Nićifor Dučić, Mihailo Mršić, Božo Novaković, Đuro Popović, Špiro Kovačević, Milan Kostić, Gavro Pešić, Simo Matavulj, Stevo Čuturilo, Jovo Ljepava, Jovan Pavlović, Đuro Popović, Simo Popović, i mnogi drugi), dakle ljudi iz drugog govornog i kulturnog identiteta, crnogorska se je mladež već u svojoj najranijoj dobi, pa preko šest do sedam decenija, nasilno odvajala, putem predmetnih sadržaja, udžbenika, školske literature i slično, od svoje jezične (crnogorske) zajednice, od svog materinjeg crnogorskog jezika. Gledano kulturološki, socio-lingvistički i civilizacijski, materinji crnogorski jezik učenika (buduće crnogorske inteligencije!) takvom je komunikacijom dospijevao u konfrontaciju s jezikom svojih učitelja, s jedne strane i jezikom svoje društvene (crnogorske) sredine, to jest s jezikom javne komunikacije crnogorskog miljea, s druge strane. Toga je bio svjestan i prof. Dragoje Živković kad je utvrdio da je angažman izvanjaca u Crnoj Gori imao dva vida - svoju lošu i dobru stranu. (...)«

»Interesantno je što se upravo jezik crnogorskih učitelja - izvanjaca, pod uticajem Vukovih reformskih tendencija, izdizao na razinu književne (a i standardne!) norme, a govorni jezik materinjeg doma, tj. crnogorski jezik učenika proglašavan je jezikom "zavičaja", "pokrajinskim" i "dijalektalnim". Apsurdno i bez zdrave logike crnogorskim je učenicima, mladeži i crnogorskom čovjeku uopšte usađivano da govore "primitivnim" i "provincijalnim" jezikom - jezikom koga se treba duboko stidjeti, a u čemu su, zapravo, korijeni kompleksa i današnjih obrazovanih crnogorskih generacija. Tako je, zapravo, pod uticajem importovanog srpskog idioma, srpske kulture, sadržaja i zvaničnog jezika škole, udžbenika, bukvara, a i brojnih knjiga iz srpske istorije i srpskog jezika, koje su intenzivno pristizale iz Srbije i Vojvodine, jezik javne komunikacije, tj. jezik crnogorskog tla, gubio semantički i semiološki lik. Izvanjci, kao učitelji svog nacionalnog materinjeg (srpskog) jezika, kroz sadržaje svojih predavanja, putem udžbenika koje štampaju kao jedini autori, unose osobine leksike srpskog jezika - jezika njihove javne i duhovne komunikacije, pa tako vremenom nastaje specifični crnogorsko-izmijenjeni, transformisani jezični idiom u školskoj upotrebi. Odvajanjem jezične zajednice od svog crnogorskog naroda, od svoje kulturne i civilizacijske domovinske duhovnosti, sve se više otvara i proces zaboravljanja svog autohtonog materinjeg crnogorskog idioma i jezika.«

Source: Milorad Nikčević, »Model crnogorskog jezika kao kulturnog identiteta«, Nova Istra, Sv. VI., Br. 3., Pula, jesen, 1997, 185―187.

Comment The theme of »outsiders« is not directly mentioned by Brozović (1984, 61) when he described the historical development of the language, but his overall description is most informative. Brozović mentions Dimitrije Milaković. The situation with outsiders as described by Milorad Nikčević, Dalibor Brozović, was not completely at disadvantage for the natural development of language (speeches, language of popular masses, written language); it was sought by Petar II. Petrović Njegoš since books and other literature from Serbia and Vojvodina were written in a non-Vukovian way. Outsiders came and some of them, like Milaković, were moderate Vukovians. Milaković also supported the duality of nominal titular of the language; he considered it Serbian, but also praised some work as being almost Montenegrin. Early works done by Milaković were accepted in Montenegro way before similar works were accepted in Serbia (and even then there were the obvious great difference between the language in its written form, and the language of the popular masses; since illiteracy prevailed, etc.).


„Učitelji su donosili iz srpskih krajeva pod Austrijom i slavenosrpske udžbenike, ali su oni kao i ruski bili u privremenoj upotrebi. Kako je škola trebala biti bliska narodnom životu, to se nije moglo postići pomoću psaltira i bukvara dobivenih iz Rusije i Vojvodine. Na izričito Njegoševo traženje izradu crnogorskih udžbenika preuzeo je sekretar »praviteljstva« crnogorskog Dimitrije Milaković. Već 1836. god. on je u Knjigopečatnji crnogorskoj štampao »Srbski bukvar«, pedeset godina ranije od onih koji su u Enciklopediji Jugoslavije navedeni kao prvi. Dvije godine docnije (1838) štampao je i Srbsku gramatiku. Pojavu crnogorskih udžbenika uslovili su i ozbiljni jezički razlozi: »Slavenosrpski jezik kojim su u srpskim krajevima pisani udžbenici toga vremena nije u Crnoj Gori stekao pristalica. Na Cetinju nije ni mogao imati tradicije. Unijeti takav jezik samo u školske udžbenike značilo bi razarati zdravu osnovu kulture koja je ovdje izrastala na narodnom stvaralaštvu i narodnom jeziku ovih krajeva . . . Ova rješenja došla su onih godina kada je mladi Njegoš i svom obožavaocu Lukijanu Mušickom zamjerao što malo prostije srpski ne piše.«” (Nikčević, 1968:51)

„Autor prvih crnogorskih udžbenika, obrazovani Mostarac Dimitrije Milaković, u svom Bukvaru je upotrebljavao dva jezika: crkvenoslovenski i narodni — i dvije ćirilice: crkvenu i »graždansku«. Građanska ćirilica je u stvari ona azbuka koju je reformom crkvene ćirilice stvorio na početku 18. vijeka ruski car Petar Veliki. Srbska gramatika objedinjuje svojstva Vukovih već izdatih gramatika narodnog jezika i onih gramatika zvaničnog jezika koji je tada bio u upotrebi u Vojvodini i Srbiji. »Mada poput starih gramatičara i Milaković narodni jezik naziva prostačkim, tj. govor dijeli na književni i prostački, on je u gramatička pravila svodio narodni jezik krajeva koje je poznavao. I ovo govori da su Vukove ideje bile bliske nosiocima kulturnog života na Cetinju koji se već počeo javljati kao nov kulturni centar.” (Nikčević, 1968:51)

Source: Vojislav Nikčević, »Narodni jezik u crnogorskoj književnosti prednjegoševskog doba«, Jezik, ХVI, br. 1 (1968, Zagreb) p. 19–22 & br. 2, p. 41–52, quoted from p. 51.

„Iako je bio pristalica Karadžićeve filološke teorije, sadržane u načelu : »jedan jezik (srpski), jedan narod (Srbi)«, Dimitrije Milaković je smatrao da Crnogorci postoje i kao poseban, crnogorski narod, koji posjeduje i svoj, crnogorski jezik. To se lijepo vidi iz njegovih riječi kojima je propratio pojavu Dike crnogorske Simeona Milutinovića. Tu stoji da se u njoj sadrži »trovjeka istorija Naroda jednoga (tj. Crnogorskoga)«, te da se to djelo našega pohvaljenoga poete »čistotom Srbskog (gotovo Crnogorskog) jezika daleko otlikuje od svije njegovije do sada pečatanije djela«.” (Vojislav Nikčević, »Jezikoslovni pogledi Ivana Mažuranića (Uz 150. godišnjicu hrvatskoga narodnog preporoda)«, Forum, 25, 1986, 1-2, 114-144, quoted from p. 141)

Serbo-Croatian and its norms[edit]

In »O nekim problemima našega književnog standarda«, 1981, and in »Srpskohrvatski jezički standard«, 1982 »Istina«, Asim Peco writes, »naše vreme unelo je i u ovu oblast podosta suštinskih novina. Došlo se, naime, do saznanja da jedan jezik, kao što je naš: srpskohrvatski/hrvatskosrpski, koji je maternji jezik i Srbima i Hrvatima i Crnogorcima i Muslimanima, nikako ne može, sve da i hoće, imati jednu i potpuno identičnu normu. To saznanje, koje je rezultat naših shvatanja o ravnopravnosti svih naroda i narodnosti naše zemlje, sasvim razumljivo, uključilo je u sebe i shvatanje da je jezička norma, da je jezička standardizacija, posao koji obavljaju svi zainteresovani. To, opet, znači da svaki od naših naroda kojem je maternji jezik srpskohrvatski ima pravo da sam propisuje svoje jezičke norme i standarde.« He also wrote: »Jezičko zajedništvo kao i zajedništvo bilo koje druge vrste, zahtijeva od svih svojih članova tolerantnost, i ravnopravnost svih njegovih članova. Bez toga niti ima, niti može biti istinskog zajedništva « Škiljan wrote about it in very similar way: »Zbog toga se, u sociolingvističkoj optici, može reći da kod nas na hrvatskosrpskom jezičnom području danas egzistiraju četiri varijante hrvatskog ili srpskog standardnog jezika, i da je njihov doseg određen granicama četiriju republika: SR Hrvatske, SR Srbije, SR Bosne i Hercegovine i SR Crne Gore, jer se u svakoj od tih varijanata pojavljuju specifičnosti prema kojima se ona razlikuje od ostalih triju. Da li će se one nazivati varijantama ili neće i da li će se, na razini federacije na primjer, sve upotrebljavati paralelno ili samo neke od njih, stvar je mnogo više političke nego lingvističke odluke.« (Dubravko Škiljan, »Prolegomena našoj jezičnoj politici«, Jezici i politike: jezična politika u višejezičnim zajednicama: zbornik, priredio Milorad Pupovac, Centar CK SKH za idejno–teorijski rad »Vladimir Bakarić« & »Komunist« — Zagreb, Zagreb, 1988, pp 17—34, (quote from p 26), and »Štokavski dijalekt je temelj današnjeg standardnog jezika, koji se javlja u nekoliko varijanti: kao hrvatski književni jezik (s ijekavskom osnovicom), kao srpski književni jezik (s ekavskom osnovicom; službeni je naziv — srpskohrvatski), kao bosansko-hercegovačka varijanta hrvatskosrpskog odnosno srpskohrvatskog (ijekavska) te, u najnovije vrijeme, kao crnogorska varijanta srpskohrvatskog odnosno hrvatskosrpskog (također ijekavska).« (1980, 28; Italic type by the author – Dubravko Škiljan, Pogled u lingvistiku, recenzirali Radoslav Katičić i August Kovačec, Školska knjiga, Zagreb, 1980, p 28).


Written and spoken language[edit]

Comment Long tradition of oral poetry and language development in its spoken form produced the main postulates of Montenegrin standard language, about writing as it was spoken. Despite of the fact that Future tense is not always spoken as it was written, and certain words like predsjednik are also spoken differently than they are written. The main postulate of Montenegrin standard language has even more phonological orthography than other standards of standardized Štokavian. As additional comment on Write as you speak: speaking and writing.

What is a language?[edit]

Dubravko Škiljan, »Languages With(out) Frontiers«, in: Nada Švob-Đokić (ed.), Redefining Cultural Identities: Southeastern Europe: collection of papers from the course on Redefining Cultural Identities: Southeastern Europe: The Inter-University Center, Dubrovnik, 14-19 May 2001, Culturelink Joint Publications Series No 4, Institute for International Relations, Zagreb, 2001, ISBN 953-6096-22-6, p. 87–100, quote from p. 90: »Linguistics actually does not have at its disposal a satisfying definition of language, by means of which it would be possible to distinguish in an unambiguous way not only one language from its dialects but also two languages one from another, if they are genetically and typologically closely enough related.« (formatting in darkred by me). Besides that Škiljan in his book Govor realnosti i realnost jezika (Školska knjiga, Zagreb, 1978) described that structuralism is not the only way to describe a language. Škiljan described the shift in structuralism to include sociolinguistics in 1975 in a radio show on Third channel of RTV Zagreb titled: „»Lijeve« tendencije u novijoj francuskoj lingvistici” which was published in his book book Govor realnosti i realnost jezika (Školska knjiga, Zagreb, 1978, 68-78). There he described how André Martinet built upon structuralism to include communication, and in the same time move beyond pure structuralism.

Comment It is strange to see a need for such clarifications. As if it is really necessary to provide evidence that structuralism in linguistics is not the only way of describing, defining what is a language.

»Još prije nastanka najvažnijih Levi-Straussovih strukturalističkih ekstrapolacija objavljeni su tekstovi L. B. Whorffa jednog od najosebujnijih socio-lingvističkih istraživača, čije su analize gramatičkih oblika Indijanaca američkog jugozapada iznijele na vidjelo osebujne gramatičke forme koje se bitno razlikuju od strukture gramatika modernih jezika7. Da samo spomenem neke od najvažnijih razlika, npr. u tvorbi plurala, u deklinacijama, u nepostojanju perfekta i futura te u zamjeni tih vremenskih oblika prostornim determinacijama itd. S druge strane, područje npr. Europe prostor je rasprostrtosti velikog broja jezika koji su svi, iako veoma raznoliki i po fonemskoj strukturi međusobno nesvodivih izraza, ipak svi (bez obzira da li se radi o nekom germanskom, romanskom, slavenskom ili ujgurskom jeziku kakvim su finski i mađarski) strukturno istovjetni po osnovnim gramatičkim odrednicama, pa se prevođenje iz jednog jezika u drugi svodi, najpretežnijim dijelom, na pronalaženje odgovarajućeg leksičkog ekvivalenta u drugom jeziku. Rezultat je posve drukčije fonemsko ruho, ali struktura po kojoj se to raznoliko bogatstvo zvučnih artikulacija integrira u saopćenje u oba je slučaja vrlo lična jer svi ti jezici imaju, najsumarnije govoreći, istu gramatičku strukturu, što je Whorff i nazvao standardnom europskom jezičnom strukturom (SAE). Različitost indijanskih jezika koje je istraživao (Hopi, Shoni, Nutka itd.) uključuje drukčija pravila referencije na označeno, posljedicu toga je posve različita subjektivno-doživljajna dimenzija pojedinih sudionika komunikacije. Naime, suprotno laičkoj predodžbi da su jezičke mogućnosti prije svega rezultat saopćavanja specifičnih subjektivnih stanja i potreba, pa da je shodno tome različitost subjekata razlogom različitog jezičnog sustava kojim komuniciraju, suvremena teorija više inzistira na činjenici da postojanje različitih jezičnih sustava stvara različite pojedince, ali, više svega, da rezultira vrlo specifičnim artikuliranjem temeljnih egzistencijalnih pitanja svijeta i života, što osnažuje mnogo raniju Russelovu tezu da su mnoge osnovne filozofske dileme (posebno one nerješive) nekorektne ekstrapolacije iz gramatičkih i sintaktičkih pravila te da generiraju iz nerazumijevanja upotrebe i prirode jezika. Doista, iz svjetonazora Hopi Indijanaca većina se problema klasične grčke filozofije ne može ni javiti kao problem, niti pak suvremeno industrijsko društvo Europe može uspostaviti i izraziti ontološke probleme koji bi bili korespondentni Hopi doživljavanju svijeta, a koji su, kako rekoh, uvjetovani gramatičkom strukturom Hopi jezika.« (S. Petković & J. Kregar, 1994:341)

     7  Tezu o tome da su bitne razlike između jezika one koje se odnose na razlike gramatičkih struktura i sintaktičkih pravila, a ne na razlike u fonološkoj artikulaciji i fonemskom fondu, prvi je sustavnije razradio američki antropolog E. Sapir. Međutim, tek je Whorff to doveo u vezu s kulturnim obrascima pojedinih zajednica u svom posthumno izdanom djelu Language, Thought, and Reality (1956), izbor iz kojeg je preveden u izdanju BIGZa, Beograd 1980.
(Quoted from: Stanko Petković, Josip Kregar, Ogledi o društvenim procesima i institucijama, Sveučilišna tiskara, Zagreb, 1994, ISBN 953-6231-07-7, p. 341).

Dalibor Brozović, »Lingvistički nazivi na srednjojužnoslavenskom području«, Jezik, 49/1, p. 1-9.


Sources for additional reading[edit]
  • Drago Kastratović, Vrhovi i ponori crnogorskog identiteta, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2005, ISBN 953-169-116-9
  • Svein Mønnesland, »Crnogorski standardni jezik i njegov odnos prema ostalim srednjojužnoslovenskim jezicima«, in: Vojislav P. Nikčević (editor), Međunarodni naučni skup »Norma i kodifikacija crnogorskog jezika«, Podgorica 28-30. X. 2004. Zbornik radova, Cetinje, 2005.
  • Radoslav Katičić, »Pogled na standardizaciju bošnjačkoga, crnogorskoga, hrvatskoga i srpskog jezika«, in: Nikčević, Vojislav P. (editor), Međunarodni naučni skup »Norma i kodifikacija crnogorskog jezika«, Podgorica 28-30. X. 2004. Zbornik radova, Cetinje, 2005.
Attempt at a conclusion[edit]

I tried to look at the sources, direct quotes which could explain:

  • Sub-dialects unique to Montenegro, which are incorporated into the standard Montenegrin language, and not at the same time incorporated into any other standard language.
  • Ijekavian Serbian as not prestigious (at least confirmed by the percentage of Ijekavian content of sr.wiki, and an authoritative source, like M. Okuka)
  • Wikipedia in Serbocroatian which prefer (as a language rule), that content should be written using Wikipedia:Jezična politika/Prijedlog#Srpskohrvatski pravopis (m:w:sh:special:permalink/8344158). Also, categorization should be exclusively in Latin script, and even articles in Cyrillic script are predominantly categorized under Latinised {{DEFAULTSORT:}}.
  • It's wrong to consider Njegoš as just a Serbian or just a Montenegrin poet. From what Rakočević wrote Njegoš embraced Yugoslavdom (and Rakočević explained how).
  • That Njegoš brought so called »outsiders« (»izvanjci«; Laza Kostić, Valtazar Baldo Bogišić), some of them brought external linguistic practices which were incorporated into books they produced, and used to educate the youth.
  • That Prince (knjaz) Nikola I Petrović Njegoš had some very peculiar views about language and allies, as described by Rade Turov Plamenac.
  • Defining Montenegrin nationalism as anti-Serbian is an oversimplification and an exaggeration (cherry picking). One might use the same (similar; one source) logic, and claim that anti-Montenegrin sentiment is widely present even today. I do not see much (if any) anti-Serbian POV in current articles of the test project (21:19, 10 September 2018 (UTC)).